Moji razgovori s Wielom Aretsom započeli su 1991. godine, kad smo se sreli u nahodištu Alda van Eycka, na Berlage Institutu u južnom Amsterdamu i nastavili su se sve do onih koje danas vodimo u Miesovu Crown Hallu, našem zajedničkom radnom mjestu, studiju arhitekture na Tehnološkom institutu u Illinoisu. Razgovor koji smo nedavno vodili u Chicagu samo je jedan mali ‘piksel’ iz naše dugogodišnje intenzivne razmjene na profesionalnom i prijateljskom planu koji će, nadam se, čitateljima Orisa približiti motive nastanka jednog izuzetnog arhitektonskog opusa.

Za potrebe ovog uvodnika poslužit ću se kritičkim opservacijama Roberta McCartera iz knjige Wiel Arets: Autobiographical References:

Wiel Arets je arhitekt s iznimnim osjećajem samosvjesnosti; promišljenim etičkim pristupom arhitekturi koji se temelji na dubokim uvjerenjima; poniznom željom da uči iz određenih djela drugih – djela koja mu se svide jer dijele njegova uvjerenja; jasnim prepoznavanjem vlastitih opsesija i intezivnih zanimanja, te željom da ih uključi u svoje projekte, što njegovu metodu čini istinski autobiografskom.

Aretsova djela previše su usidrena u vlastita mjesta i okolnosti, preizravni su rezultat njegove autobiografske i autodidaktičke metode, prejasna posljedica njegovih progresivnih socijalnih pogleda i previše proizvod njegove dijaloške prakse arhitekture da bi se karakterizirala dijelom ijednog stila, škole misli ili općeg načina stvaranja arhitekture.

Kritička važnost Aretsova dijaloškog pristupa projektiranju u njegovoj je sposobnosti da odgovori na potrebe klijenta, lokacije, programa, mjesta ili okolnosti, uključivši se u svaku s najvećim poštovanjem i bez predrasuda i u isto vrijeme, pokazujući nevjerojatnu sposobnost preobražavanja stvarnosti na potpuno nepredviđen način.

ORIS: Wiel, započeo bih s pitanjem o Vašim formativnim godinama, studiju u Eindhovenu, odrastanju na jugu Nizozemske te studentskim putovanjima u Rusiju i Japan, što Vam je omogućilo da vidite svijet tijekom tog veoma važnog razdoblja Vašeg života. Biste li rekli da je to multikulturalno okruženje unutar kojega ste odrasli u Nizozemskoj, uz belgijsku, njemačku, nizozemsku i francusku kulturu i jezike, okolnost koju ćete nositi sa sobom do kraja života? Kako je ovaj jedinstveni odgoj utjecao na Vaš nastavni rad i arhitektonsku praksu?

Wiel Arets: Moja obitelj i ja uvijek smo putovali dok sam bio mlad. Često smo putovali u susjednu Belgiju, Njemačku, Luksemburg i Švicarsku. Sjećam se da su moje roditelje uvijek jako zanimale druge kulture no, začudo, jedva da smo ikada putovali po Nizozemskoj. Ja se ni ne sjećam kad sam s ocem prvi put otišao u Amsterdam. Ono čega se sjećam odlasci su u Köln, Antwerpen, Liege, Frankfurt i München – uvijek smo išli na jug. Ipak, rekao bih da smo uglavnom putovali po Njemačkoj i Francuskoj. Biti rođen u području s mnogo ljudi iz svih krajeva svijeta – među učiteljima, inženjerima i rudarima – omogućilo je da mi djetinjstvo bude vrlo otvoreno i moderno u smislu njegova konteksta. Kuća mojih roditelja bila je sasvim obična, no bila je namještena u stilu koji bi netko možda nazvao ‘moderna sredina stoljeća’; naš je namještaj imao okvire od nehrđajućeg čelika i tkanine fantastičnih boja. Odrastao sam u vrlo modernom i vrlo multikulturalnom okruženju.

Studirao sam na Tehničkom sveučilištu u Eindhovenu (tu/e), gdje sam se jako zainteresirao za fiziku. Tijekom mog djetinjstva svakog bi tjedna poštom stizao jedan znanstveni časopis s prikazima najnovijih svjetskih inovacija i otkrića. Ti bi mi članci uvijek zarobili maštu. Svakog bi ga tjedna pročitao. No samo nekoliko godina kasnije medijski se prostor promijenio i televizija je odjednom preuzela primat u smislu komuniciranja novih ideja svijetu. Na tu/e započeo sam studij fizike i tijekom tog vremena fakultet je bio jako okrenut praksi i jako usmjeren na inženjerstvo. Tamo sam prvi put radio s računalom, ali koristili smo i ruke. Moja zamisao bila je da na fakultetu svaki dan provodim tri sata u knjižnici. A to sam i činio. Bilo je to jedno nevjerojatno okruženje, čitao sam o filozofima i arhitektima koji druge tada možda nisu zanimali. Tijekom toga razdoblja zainteresirao sam se i za događanja u sad-u i Japanu, ali i u Europi. Prilično često odlazio sam i u Pariz. Uvijek je bilo nekih predavanja unutar nekoliko sati vožnje od Eindhovena i u znatnoj sam mjeri bio uključen u događaje unutar toga radijusa. A onda sam, naravno, otišao u Rusiju.

ORIS: Nakon što ste diplomirali i osnovali svoj ​​ured u Heerlenu, Alvin Boyarsky pozvao vas je da predajete na londonskoj školi arhitekture Architectural Association. U to vrijeme taj je fakultet možda bio u svojim zlatnim godinama arhitektonskog obrazovanja; na njemu su predavali Rem Koolhaas, Zaha Hadid i Elia Zenghelis te mnogi drugi. Kako je to iskustvo boravka u Londonu tijekom ranih osamdesetih i uključenost u to vrlo intenzivno okruženje utjecalo na Vas i Vaš pogled na arhitekturu?

Wiel Arets: Najprije, morate razumjeti da sam ja studirao u Eindhovenu, a ne u Delftu. Nekome tko nije upoznat s arhitektonskim obrazovanjem u Nizozemskoj to se može činiti kao ne baš velika razlika, ali Tehničko sveučilište u Delftu (tu Delft) fakultet je za dizajn, a tu/e je politehnički studij. Geert Bekaert je na sveučilištu tu/e za mene bio vrlo važan belgijski profesor, a vjerojatno i osoba koja je Nizozemskoj prva predstavila Koolhaasa. Bekaertovi tekstovi vrlo su važni, i meni i mnogim drugima. Zbog njega se na fakultetu slušalo dosta filozofije. U to vrijeme Sveučilište je bilo vrlo zainteresirano za visoko tehničke ideje i probleme, a Bekaert je, preko svog interesa za filozofiju, Sveučilištu dao sasvim drukčiji pogled na ono što je to značilo. U to vrijeme, Hans Tupker je također bio mladi profesor na sveučilištu tu/e koji možda i nije imao najveću arhitektonsku tvrtku, ali je putovao po svijetu i upoznao taj fakultet, kao i mene, s djelom Judith Turner i Zahe Hadid, koja je u to vrijeme upravo diplomirala na londonskom aa-u. Ti su mi ljudi tada bili nevjerojatno zanimljivi, a zanimljivi su mi i danas.

Godine koje sam proveo uz Alvina Boyarskog, koji je u to vrijeme bio direktor londonskog aa-a, jako su utjecale na mene. Bio sam vrlo svjestan rasprava o postmodernizmu i dekonstruktivizmu i svim ovim pokretima koji se događaju u arhitekturi. Ali mene sve to nije interesiralo, a nije ni sveučilište tu/e . Umjesto toga, Fakultet je gledao u drugim pravcima, poput rasprava koje su se vodile u Italiji i sad-u, na primjer. Kad sam stigao u London, suočio sam se sa Zahom, uz Rema, Petera Cooka i Petera Wilsona, kao profesorima u vrijeme kada je Bernard Tschumi upravo otišao. Sve što se u to vrijeme događalo na aa-u nije bila samo interna debata. aa nije bio dio izama koji su se prakticirali izvan fakulteta, osim Charlesa Jencksa, koji je vrlo često pokretao rasprave o postmodernizmu. Boyarsky je uvijek htio uključiti svakoga. Bio je dovoljno pametan da razumije da na fakultet treba pozivati različite suvremene glasove. Kad je Ben van Berkel završio studij i on je predavao na aa-u. To nije bio fakultet na kojem bi studenti cijeli dan radili na svojim projektima, nego mjesto gdje se odvijao dijalog i diskurs. Tamo jednostavno nije bilo prostora za rad u smislu proizvodnje fizičkih stvari. No bilo je prostora za predavanja, rasprave i diskusije. aa je bio integralni dio Londona. Mnogo sam godina svakoga tjedna letio između Engleske i Nizozemske, u vrijeme kada je Boyarsky kao predavače pozvao i Petera Eisenmanna, Tonyja Vidlera i Johna Hejduka, i odjednom je i američka arhitektura letjela tamo i natrag u London.

ORIS: Wiel, jasno je da je vrijeme koje ste proveli studirajući i razdoblje neposredno nakon toga bili jako važni za Vaš razvoj kao arhitekta. Nastavljajući kroz vrijeme, htio bih vas pitati o Vašoj prvoj velikoj zgradi, Akademiji umjetnosti i arhitekture u Maastrichtu. Sjećam se da su mi, dok smo bili zajedno na Institutu Berlage, studenti uvijek prilazili i tražili da organiziram studijsko putovanje kako bi tu posjetili zgradu. I na kraju smo posjetili projekt. Nekoliko sam mjeseci kasnije opet onamo otišao, ovaj put s Kennethom Framptonom. Frampton je, u jednom od svojih tekstova o zgradi, istaknuo da nije nikada vidio takvu razinu zrelosti u djelu tako mladog arhitekta. To je doista bila sasvim jedinstvena zgrada za svakoga tko se u to vrijeme tamo našao i vidio je u srednjovjekovnom ambijentu središta Maastrichta. Kao što je i Frampton istaknuo, radi se o vrlo zrelom djelu. Wiel, možete li objasniti važnost ove zgrade za Vašu praksu, Vaš ured i Vaša vlastita arhitektonska određenja?

Wiel Arets: Kad sam ušao u uži izbor za Akademiju umjetnosti i arhitekture u Maastrichtu, upravo sam bio završio mali dućan iza ugla, modnu trgovinu Beltgens. Dok sam radio na tom dućanu, zainteresirala me zamisao da ulazna vrata budu viša od prozora pročelja. Stražnji prozor dućana, koji je gledao na dvorište i ulazna vrata bili su poravnati, tako da je cijeli građevni blok postao fasada. Bio je to pokušaj da se, gledano s ulice, značajke prostora komprimiraju u dvodimenzionalnu sliku na kojoj gledatelj istovremeno može vidjeti kroz cijeli prostor. Klijent je imao mali budžet pa sam odlučio koristiti samo jedan predimenzionirani komad Corten čelika te izrezati prozor i vrata iz te, jedne, čelične ploče. Kad biste me pitali zašto sam koristio čelik, moja je odluka, naravno, bila promišljena: zbog ciglenih fasada taj dio grada ima kestenjasto crveni odsjaj. Morao sam, dakle, uzeti u obzir da će se izgled dućana promijeniti s godinama. Nedugo nakon završetka dućana, grad je prvi put dodjeljivao arhitektonsku nagradu. Žiri je u uži izbor uvrstio oko deset različitih zgrada, no ne i ovaj dućan. Bila su tri člana žirija; dva iz Belgije i jedan iz Nizozemske, i oni su odlučili tko će osvojiti nagradu. Jedan od tih članova bio je i Geert Bekaert. Nakon što je žiri odabrao dobitnika nagrade, na putu do restorana prošli su pokraj dućana. Tijekom večere razgovarali su o tom dućanu i upitali se zašto nije ušao u uži izbor za nagradu. Isto su pitanje postavili i gradskim dužnosnicima. Razvila se burna rasprava te je, da skratim, nagrada na kraju dodijeljena dućanu. To je bila velika čast. Čak je objavljen i jedan crtež dućana u knjizi Wiel Arets: Inspiration & Process in Architecture (Moleskin, 2012.) koji prikazuje njegovu kompresiju u aksonometriji i izvanredno je prikazan u olovci u boji.

Što se tiče Akademije umjetnosti i arhitekture, u uži izbor ušlo je devet arhitekata, uključujući i mene. Svaki od njih predstavio je konvencionalni projekt koji preslaguje zadani program. Pristupio sam žiriju i objasnio im da su na lokaciji tri stabla, da je lokacija nepovezana, a objasnio sam im i da će se zgrada sigurno morati podijeliti u dvije zasebne zgrade koje će biti povezane mostom. Na kraju sam natječajnom žiriju ispričao onaj isti narativ koji mi je Alvin Boyarsky jednom ispričao o aa-u; objasnio sam im da tamo trebaju biti predavaonice, instalacije, galerija, kafić, knjižnica i veliko stubište. Narativ je bio mentalni konstrukt zgrade koji je opisivao kako bi funkcionirao most kad bi bio protkan komunikacijskim putevima. Potom se postavilo pitanje: što bismo trebali učiniti s pročeljem? Fakultet nije htio da se zgrada nameće okolini – srednjovjekovnom gradu – a sigurno nisu željeli ni da se studenti neprestano kreću iza prozora, sa svakojakim stvarima vidljivim na eksterijeru, što bi susjedstvu dodavalo neku vrstu vizualnog zagađenja. Predložio sam da stakla na zgradi izvedemo matirano tako da se ljudi unutra mogu koncentrirati, a da oni izvana vide samo sjaj zgrade noću i siluete koje se kreću iza pročelja. Također, žiriju sam pokazao sliku meduze s lovkama. Kada su me angažirali za projektiranje zgrade, tu smo ideju morali prevesti u fizički materijal pa smo zgradu na kraju gradili od betona, a za podove, stropove i prozore upotrijebili smo staklenu opeku. Očito je, kada se zgrada pogleda, da je stakleni blok možda previše industrijski ili previše podsjeća na Maison de Verre. Ali ja taj rad nikada ni na koji način nisam smatrao prethodnicom. S ovom zgradom, kao i s modnom trgovinom Beltgens, počeo se oblikovati moj arhitektonski jezik; on proizlazi izravno iz tih projekata. U tom smislu, mogao bih spomenuti i sjedište tvrtke Allianz, čija se gradnja trenutačno završava u Zürichu. Ima četiri mosta i svaki je most prekriven staklom, gore i dolje.

Za mene arhitektura nikada nije slika. Ali naravno da ono što se vidi, posjeti, doživi i probavi utječe na našu percepciju. Ljudi u mom uredu znaju da se ja na početku svakog projekta uvijek pokušam resetirati. Uvijek počinjem s praznim listom papira i doista pokušavam stvoriti nešto novo. Ali nikada to ne činim samo poradi novoga. Onoga časa kada netko počne raditi copy-paste, po mome mišljenju, nikada neće doći do suštine onoga što djelo doista jest ili što bi možda trebalo biti.

ORIS: Još jedna zgrada iz Vašeg opusa o kojoj bih želio razgovarati, jer se radi gotovo o kanonu, Vaša je knjižnica u kampusu Uithof Sveučilišta u Utrechtu u Nizozemskoj. Moja kći Kora studirala je na Medicinskom fakultetu u vrijeme kada je zgrada knjižnice otvorena u kampusu. Ona je knjižnicu doživjela kao student, kao korisnik i ustanovila da je, kada bi u njoj učila, bila nevjerojatno koncentrirana. To nije knjižnica u koju se jednostavno dolazi čitati knjige. Danas bi ovakva vrsta gradnje vrlo vjerojatno bila ograničena zbog smanjenih budžeta, ali ova je zgrada doista nevjerojatno važan doprinos cijelom kampusu Uithof u Utrechtu, a izgrađena je tijekom vrlo ambicioznog razdoblja u povijesti Sveučilišta.

Wiel Arets: Drago mi je da ste spomenuli svoju kćer u vezi ovog projekta jer ona je laik. Ono što mi se kod Politee sviđa jest da arhitekt i laik raspravljaju. To je još jedan razlog zašto sam počeo pisati publikaciju na kojoj trenutno radim pod nazivom Nesvjesni grad. Većina ljudi koji se bave zgradama nisu arhitekti niti stručnjaci – oni su laici. Kada je klijent dućana u Maastrichtu naručio projekt , morali smo, između ostaloga, dosta raspravljati o tome da je izlog nizak i kako će ljudi moći gledati unutra. U to sam vrijeme radio i na istraživanju o kinu na Sveučilištu tu/e i znao sam da je kino za laike – laike koji se samo žele zabaviti – to je nešto što bismo mogli usporediti s pop-arhitekturom – ali da postoji i kino u kojemu si ljudi daju više vremena za promatranje. Pa čak i ako netko nije redatelj ili stručnjak za film; može puno dobiti od filma.

Da se vratimo na knjižnicu u Utrechtu; radilo se o natječaju. A na čelu odjela za izgradnju Sveučilišta bio je Aryan Sikkema, vrlo zanimljiva i moćna osoba. Ravnatelj knjižnice bio je pak jako pametan čovjek čije se znanje o arhitekturi u to vrijeme moglo smatrati onim zainteresiranog laika.

Međutim, znao je sve o tome kako bi knjižnica trebala funkcionirati i bio je jako pametan i otvoren za razvoj cijele programske strategije zgrade, o čemu smo raspravljali na mnogim sastancima i ručkovima. U to sam vrijeme također predstavio i svoj projekt za proširenje njujorške Moma-e, a žiri je bio četveročlan. Predstavio sam projekt na Manhattanu, a žiri je od nas tražio dvije opcije. Ali, naravno, kada morate predstaviti dvije opcije, uvijek će ići teže. Od deset arhitekata, svaki je morao predstaviti svoje dvije opcije, dakle ukupno dvadeset, i znao sam da to potencijalno može biti vrlo zbunjujuće. Nakon predstavljanja projekta za Moma-u dogovorio sam se s nekim iz svoga ureda da mi u zračnu luku Schipol u Amsterdamu donese kružni spremnik s 84 dijapozitiva kako bih ih pokazao žiriju u Utrechtu.

U Utrecht sam stigao nekoliko sati kasnije, ravno iz zrakoplova, znajući da imam samo jedan sat za predstavljanje svoga projekta sveučilišne knjižnice. Odlučio sam izvaditi iz džepa razglednicu koju mi je jedan od članova žirija natječaja za Moma-u dao tijekom moje prezentacije. Bila je to razglednica s Mondrianovom slikom Broadway Boogie Woogie. Znao sam da sam upravo napravio veliku pogrešku – tijekom prezentacije na Manhattanu bilo nam je dopušteno pokazati dvadeset dijapozitiva – žiri je bio potpuno zbunjen. Umjesto toga, odlučio sam žiriju objasniti projekt knjižnice pa sam tako sam skicirao svoju prezentaciju i na kraju, skicirao cijelu zgradu. Na skici su bili prikazani oblaci; ti su oblaci predstavljali zgradu. Objasnio sam žiriju Knjižnice da kad bi njihovo sveučilište u taj prostor stavilo 42 milijuna knjiga i kad bismo mi svi zajedno ovaj prostor uredili na vrlo određen način, on bi tada doista mogao postati njihovom knjižnicom. Na kraju je žiri zaista želio vidjeti 84 dijapozitiva pa smo ih na brzinu pregledali. Međutim, objasnio sam im da neće biti sretniji nakon što pregledamo dijapozitive jer ovo je zgrada, a ovo je ono što ćemo učiniti. Također sam im objasnio – a to je vrlo važno – da im ne mogu reći više, jer ja svoga klijenta moram poznavati. To je za mene ključno: želim poznavati svoga klijenta i trebam imati koncept. U mome radu uvijek će se vidjeti da su program, fleksibilnost, komunikacijski putevi i materijali ono što gradi ili donosi svjetlost kroz pročelje. Akustika mi je također vrlo bitna. Kao i u dobrom restoranu, u dobroj zgradi morate se osjećati kao kod kuće. I to je upravo ono što smo pokušali učiniti i u tome uspjeli, sa Sveučilišnom knjižnicom u Utrechtu.

ORIS: Ja bih nastavio s dvije manje kuće iz Vašeg opusa, Hedge House i Jellyfish House. Za Hedge House, koju ste izgradili u zaštićenom vrtu dvorca iz 17. stoljeća, projekt je označen kao umjetnička galerija, a ipak, sagrađen je pod krinkom vrtne kućice. I Jellyfish House je, u mediteranskom kontekstu, nevjerojatno zanimljiv doprinos prilično standardnim privatnim vilama u Marbelli. Čitao sam o Vašem odnosu prema tradiciji potpunog umjetničkog djela (Gesamtkunstwerk) i uvjerenju da još uvijek možemo imati izraze potpunih umjetničkih djela, gdje klijent i arhitekt rade prema cilju privatne ili polujavne tipologije. To često dovodi do toga da Vaši klijente žive u iznimno kulturnim okruženjima unutar svojih privatnih domena. Možete li to pojasniti na ova dva djela?

Wiel Arets: Bio sam jako impresioniran kad sam prvi put posjetio Cape Canaveral i vidio svemirski brod koji je bio na Mjesecu. Tamo možete vidjeti kako je ovo vozilo napravljeno. I bio sam impresioniran, ne samo zbog njegova dizajna, nego i zbog činjenice da je služio svrsi, ne težeći esteticizmu. Razlog zbog kojeg sam protiv formalizma i razlog zbog kojeg sam protiv ljepote koja je sama sebi svrha jest da je to pomodno i ograničenih pogleda i da stoga neće potrajati. Starenje nije loša stvar. Ljudi su dio jednog momenta povijesti i mi bismo se na tom putu trebali mijenjati i pojačati njegove granice. Zašto bismo hodali na rukama samo zato što možemo? Dakle, inženjering ovih svemirskih vozila važan mi je, kao što su mi važne i njihove priče. Kako čovjek može kombinirati pohranu, inženjering, izradu i programiranje, i što je svrha svega toga? Ja uvijek pokušavam otići korak dalje u svakom projektu koji radim kako bih razumio pitanje klijenta. A to je pitanje na koje arhitekt ne može odgovoriti.

Hedge House je počela u isto vrijeme kad i Jellyfish House. Klijenti Hedge Housea bili su kolekcionari koji su pratili moju karijeru. Kad mi je 1989. dodijeljena nagrada Maaskant, prišli su mi i rekli da su zainteresirani za rad sa mnom; nisu, međutim, bili sigurni na čemu. Na kraju su tražili da projektiram kućicu za njihove kokoši, a je li to bila šala ili ne, još uvijek ne znam. Muž me je poslije pozvao na čašu vina koje je poslužio u konjušnici na imanju svojeg dvorca. Pokazao mi je mali prostor u vrtu, i pitao bismo li možda mogli izgraditi nešto malo, možda kokošinjac ili prostoriju za orhideje. Znao je što radi jer je bio svjestan činjenice da na tom zemljištu ne smije graditi, budući da se njegova kuća nalazi na popisu nizozemskih državnih spomenika, što znači da su i kuća i zemljište na kojem se ona nalazi zaštićeni. Odlučili smo tamo staviti jednu konstrukciju, a kad smo je prvi put predstavili gradskom vijeću, rekli su nam da je nije moguće izgraditi. Umjesto toga napravili smo kokošinjac, prostoriju za orhideje za njegovu ženu s kuhinjom i blagovaonicom te umjetničku galeriju.

U presjeku se vide ta četiri programa, utonula u zemljište vrta. Te programe kombinirali smo u jednu cjelinu, s muzejskim prostorima ispod. Na kraju je projekt postao živicom oivičena kuća, za kokoši, vrtni alat i orhideje. Također i muzej.

Ključ tog projekta bio je inženjer. U svakom mom radu, uključujući i ovaj, suradnja s inženjerima od ključne je važnosti. Van Rossum i Rob Nijsse inženjeri su s kojima sam surađivao na gotovo svim zgradama koje je moj ured napravio. Kasnije sam počeo raditi s drugima, ali ova dvojica u početku su mi bili vrlo važni jer smo uvijek nastojali graditi konstrukcije koje nisu obložene. Umjesto toga, konstrukcija je finalni proizvod, a to je vrlo teško. Glavnina mog rada s inženjerima nije se sastojala u tome da postignemo da oblik zgrade funkcionira, nego da funkcionira njezina klima. Iako je Hedge House mali projekt, bilo ga je izvanredno teško konstruirati, s obzirom na potrebe instalacija i druge praktične probleme koji su u Nizozemskoj sastavni dio gradnje. Puno betona u ovoj zgradi zapravo visi u tenziji, a nije pod pritiskom; isto vrijedi i za sjedište Mirovinskog fonda azl u Heerlenu. U Hedge Houseu komunikacijski put od eksterijera u interijer nevjerojatno je važan pa ga se trebalo moći različito programirati u različitim razdobljima dana. Građevinama je jednostavno potrebna fleksibilnost.

Za gradnju Jellyfish Housea nam je, s druge strane, trebalo oko deset godina, a to smo vrijeme potrošili i na forsiranje radova koliko smo god mogli. Mi puno tražimo od naših klijenata, inženjera i konzultanata, ali nikad zbog toga ne potrošimo više novaca – uvijek ostajemo unutar budžeta. Što se tiče ove kuće, klijent je tražio da mu izgradimo kuću u Los Monterosu u Španjolskoj. To je vrlo zanimljiva lokacija na obali, između Marbelle i Malage. Unutar izgradnje iz šezdesetih ostala je jedna parcela koja još nije bila izgrađena. Radilo se o pravokutnoj parceli blizu mora, a klijent, Belgijac, upravo je bio završio novu kuću za svoju obitelj u Belgiji. Rekao mi je da želi tu kuću u Španjolskoj da bi potaknuo i pozvao svoju obitelj da se tamo odmore. Nisam siguran je li to bila još jedna šala ili ne, ali kad sam ga pitao što bi želio imati u svojoj kući, rekao je –akvarij. Budući da je parcela bila pravokutna, imali smo priliku okrenuti kuću naopačke jer sunca na toj lokaciji uglavnom nije bilo pa sam predložio izgradnju bazena na krovu. To je imalo smisla. Krov je postao konstrukcija, s jednim stupom, sa staklenim podom i verandom prema kuhinji, tako da se, kad netko kuha, može vidjeti ljude kako plivaju. To je bio izazov za izvođače. U jednom trenutku čak su nazvali klijenta i rekli mu da se odriču odgovornosti za zgradu kada se bazen jednom napuni, što se, naravno, nije dogodilo. Ipak, kada se bazen prvi put napunio radi ispitivanja, zgrada se nakon 24 sata deformirala samo 3 mm. To je kuća koja je izgrađena na takav način da vlasnikova djeca mogu ići na plažu, vratiti se na posjed i otići izravno na bazen na krovu, a da pritom uopće ne ulaze u kuću. Vanjska komunikacija, od mora do krova, potpuno je neovisna od interijera kuće; ona je i spora i brza. Iskustvo plivanja u ovom bazenu jednostavno je zapanjujuće. Klijent mi je nedavno rekao da će, što god da se dogodi, njegova kuća uvijek biti tu.

ORIS: Doista, ta će kuća još jako dugo tamo stajati. Wiel, želio bih nastaviti sa situacijom u kojoj ste se našli tijekom posljednjih pet godina. U pogledu arhitektonskih ureda, zapravo ste doživjeli proširenje Vašeg ureda i djelokruga svojih profesionalnih aktivnosti; radeći u Chicagu te otvarajući urede u Švicarskoj i Njemačkoj. Koji su razlozi za te novije promjene i kako su one utjecale na razvoj Vaših projekata izdavačke kuće Schwäbisch Media u Ravensburgu i sjedišta Allianza u Zürichu, dvaju projekata koji najbolje ilustriraju stanje Vašeg rada kakvo je upravo sada?

Wiel Arets: Do Schwäbisch Media došlo je zato što smo pobijedili na natječaju za projekt novog ureda ove izdavačke kuće. On je smješten u središtu srednjovjekovne gradske jezgre Ravensburga u Njemačkoj. Razvili smo strategiju za ured s 350 osoba koji je također samostojeći. Istražili smo ideju – inspirirale su nas okolne vile građene u tradicionalnom njemačkom fachwerk stilu – postavljanja pet odvojenih vila u kojima bi ti zaposlenici radili. Svi ostali natjecatelji projektirali su sjajne zgrade, ali nitko od njih nije tražio novu tipologiju. Poduzeće se sastoji od nekoliko manjih poduzeća te smo im željeli dati manji prostor u kojem bi sve podružnice mogle raditi u jednoj zgradi. Zbog toga smo tim radnim mjestima željeli dati domaću atmosferu, povezujući ih s javnim prostorima kao što su predvorje i kafić. Između tih su vila vrtovi, a staklena ograda okružuje lokaciju projekta te na određenim mjestima unutar ovog perimetra postaje njegovo pročelje. Volumeni na prvom, drugom, trećem, četvrtom i petom katu, svi gledaju jedni prema drugima, a razdvajaju ih vrtovi. Idući niz stepenište, zaposlenici mogu pristupiti svim ostalim vilama. Naša je zamisao bila ovom prilično velikom ansamblu, građevini s 350 ljudi, dati osjećaj da će njeni zaposlenici živjeti i raditi u ovom okruženju; da imaju mogućnost da budu vani, da susreću jedni druge i komuniciraju na vrlo neformalan način, a da, istovremeno, još uvijek budu na poslu. Kada se to dopušta i potiče, zgrada je uvijek živa, i tijekom dana i tijekom noći, i iznutra i izvana. Ti zaposlenici sada se osjećaju kao da su kod kuće. Ta mi je misao pomogla da shvatim da ne živim samo ja i drugi arhitekti, u ovom 24-satnom stanju. Zbog toga je to ključan rad za moj ured.

Što se tiče sjedišta Allianza, Švicarska je sasvim drugačija zemlja u smislu njezine građevinske prakse. Prije oko petnaest godina zamolili su me da budem u nekoj vrsti žirija koji savjetuje grad Zürich vezano na ideje za preoblikovanje područja kao što je Escher Wyss, po mom mišljenju, trenutačno jedno od najzanimljivijih mjesta u Europi. Definira ga grubost, budući da se radi o bivšoj industrijskoj zoni, no to mjesto već počinje živjeti 24 sata na dan. Moj je ured za grad razvio strategiju koju nazivamo rough premium i koja je namijenjena zapadnom dijelu grada. Moj ured radio je i prijedloge za eth u Zürichu, a grad nam postaje sve zanimljiviji. Kad smo dobili sjedište Allianza, odlučili smo i tamo otvoriti ured. To je prva zgrada koju ćemo realizirati u Švicarskoj.

Sjedište Allianza vrlo je blizu zračne luke Zürich, u predjelu koji se zove Wallisellen. To je četvrt u nastajanju; s uredima, dućanima i stanovanjem, i bit će vrlo važna za gradsku javnu domenu. Bili smo u mogućnosti raspravljati o prijedlogu urbanističkog rješenja, a unutar ove konstelacije dodijeljeni su nam neboder i manja peterokatna zgrada, koji na početku nisu bili povezani. Klijent je Allreal kao developer, a korisnik je Allianz, koji ima dugoročni zakup. I tako smo morali razmotriti što će se dogoditi sa zgradom u budućnosti i tko će iznajmljivati koje njezine dijelove. Možda će to za petnaest godina biti vrlo raznolika hibridna zgrada; mi to jednostavno ne znamo. Dok smo radili na neboderu i susjednoj peterokatnoj zgradi, počeli smo razvijati ideju o većoj tvrtki koja radi i u ovom masivnom neboderu i u manjoj zgradi. Ljudi se mogu slobodno kretati kroz te povezane zgrade bez korištenja lifta jer su katovi povezani zračnim prostorima i stubištima tako da se mogu kretati kroz zgradu kao kroz krajolik. U jednom trenutku postalo je jasno da će, da bi se aktivirao susjedni trg Richti i stvorio urbani kontekst u blizini ove zgrade, njezino prizemlje morati sadržavati trgovine i maloprodajne prostore u koje se može ulaziti s trga. Ove dvije zgrade povezane su nizom od četiri mosta koji služe za kretanje, ali se mogu koristiti i kao mjesta susreta budući da je svaki od njih širok osam metara. Počeli smo ovaj projekt kao prijedlog urbanističkog rješenja, a nakon mnogih rasprava, dok smo radili s klijentom, razvili smo strategije za konstrukciju, pročelje i krov. Na ovom projektu zapravo smo se prvi put stvarno beskrajno puno trudili na krovu zgrade koji je postao svojevrsno peto pročelje. Sve potrebe zgrade u pogledu grijanja, akustike i ventilacije zadovoljene su komponentama tog krova.

Pročelje sjedišta Allianza sastoji se od sustava zatvorenih šupljina, s metalnom zavjesom koja visi u ovom prostoru i kreće se, stvarajući zgradi sjenu u skladu s njenim različitim potrebama za danjim svjetlom. Kad bi netko pogledao ovu zgradu odozdo, postavilo bi se pitanje što je točno ta zgrada: je li to ured, škola, stambena zgrada? Nismo željeli da pročelje pokazuje program. Niži su katovi hibridni, korišteni su za konferencije, restorane pa čak i espresso barove. Zgrada animira javnu domenu i javna domena aktivira zgradu. Rad u tijeku na ovoj zgradi omogućio mi je da shvatim da je imala život i prije nego je počeo njen prvi nastanjeni život, znajući da će biti još mnogo više života u godinama koje dolaze. Siguran sam da će ova zgrada biti prepoznata kao nova tipologija. Nadam se da se na to gleda kao na pozitivan virus koji mijenja svoju okolinu kada se ona s njime suoči dok ljudima koji je koriste daje nove mogućnosti u odnosu na njihovu dnevnu fleksibilnost. Zgrade trebaju biti posljednje dostignuće tehnike, ali ne tako da budu high-tech strojevi. Zgrada je još uvijek unikatni proizvod, razvijen od arhitekta za klijenta, na određenoj lokaciji, tijekom određenog trenutka u vremenu. Trebali bismo shvatiti da, u pogledu Rethinking Metropolis, zgrade igraju važnu ulogu u ograničenjima grada.

ORIS: Htio bih zaključiti s pitanjem o tome zašto smo ovdje u Chicagu i vodimo ovaj intervju u predjelu South Side, na najpoznatijem arhitektonskom fakultetu na svijetu, Studiju arhitekture Tehnološkog sveučilišta u Illinoisu (iit CoA), gdje ste trenutno dekan. Kamo biste voljeli fakultet odvesti u godinama koje dolaze i na koji će način Nowness, prvo izdanje fakulteta pod Vašim vodstvom i konceptualni ‘kišobran’ Rethinking Metropolis utjecati na istraživanje i obrazovanje ovdje u Chicagu?

Wiel Arets: Nastava ili vođenje u akademskim ustanovama kao što su aa, Columbia, Cooper Union, Institut Berlage, UdK, a sada i iit CoA, sve su bile promišljene odluke, kako bih si omogućio potragu za trenutkom. Osjećao sam da mogu pridonijeti tim fakultetima. Paralelno sa svojom karijerom arhitekta, uvijek sam smatrao da su ta imenovanja bila ispravne odluke. Da budem na fakultetu, gdje mi radovi koje proizvodim kao arhitekt, bilo da se radi o pisanju ili zgradama, omogućuju da premostim profesionalnu praksu arhitekture njezinim više akademskim interesima. Ponekad čovjek ne zna zašto reagira na određeni način na neko pitanje ili situaciju. Ali kad sam u jesen 2012. prvi put došao predavati u Chicago, mogao sam osjetiti da grad ima nevjerojatno pozitivan stav i da je njegova javna domena iznenađujuća, a to vrijedi i za njegovu kulinarsku scenu, što također smatram važnim. Grad je vrlo gust u određenim područjima, a ipak 200 metara dalje prema, na primjer, istoku, nalazi se jezero Michigan, a na zapadu je Avenija Michigan, sa svojim glasovitim trgovcima. Život koji vodim u Chicagu i način na koji međunarodni zamah fakulteta dobiva na brzini, uz pozitivnu političku klimu grada, omogućio mi je da mislim da stvarno mogu pridonijeti ovom fakultetu.

Nakon moje dvije najnovije teme istraživanja, na UdK u Berlinu, Unconscious City i Tokyo Utopia, znao sam da je istraživanje nešto u što sam se ponovno spreman udubiti. Ovdje u Americi ljudi svakodnevno stvaraju nove ideje i nove izume; primjer koji možda najviše obećava električni je automobil Tesla. Mi, kao ljudska bića, planiramo za život na Zemlji. No, kao što sam napisao u Wiel Arets: Autobiographical references (Birkhäuser, 2012.), svijet je postao jedan veliki grad pa bismo trebali shvatiti da će nas se uskoro ticati i područje izvan orbite ovog planeta.

Arhitektura i njeno zanimanje za tehnologiju na iit-u smatraju se jako važnim. Moj prethodnik, Mies van der Rohe, radio je na mnogim zanimljivim zgradama ovdje u Illinoisu, uključujući stanove na Lake Shore Driveu, Kuću Farnsworth, i naravno, zgrada Tehnološkog sveučilišta u Illinoisu (iit CoA), S. R. Crown Hall. Od stanovnika Chicaga možemo učiti o tome kako bismo trebali pristupiti ovim novim područjima. Uvjerenje da živimo u prirodnom toku tehnologije, naročito ovdje u sad-u, gdje nova tehnologija stalno prodire u svakodnevne živote, jedan je od razloga zašto ja doista vjerujem da će moja nastojanja ovu školu učiniti značajnijom adresom arhitektonskog obrazovanja diljem svijeta. Čikaški je gradonačelnik odličan, čelnici iit-a ugledni, osoblje i uprava fakulteta spremni su za početak školske godine 2013./14. ,a uvjeren sam i da će trenutačna politička klima u gradu osigurati kontinuirani uspjeh ovog fakulteta još dugo nakon moga mandata.